|
don't ever tell anybody anything
ej izgubljeni dječaci, opet sam uradila grešku opet sam vam se nadala opet sam napala vaše planove htjela protiv onog zbog čeg vas i volim * vi s kojima je sve kratko i nestabilno i ne jamčite ništa, a čitavo ste to vrijeme mirni sami sa sobom vi kojima je ostalo neko ravničarsko razvlačenje u glasu i puni džepovi priča o magičnim biljkama, o večerama s izdajicama i o obiteljskim dramama (a sve to za neko dobro, za ovo dobro, tu šta je pred vama) i ona o nebu koje je na sred rijeke postalo čisto svjetlo milijun zvijezda * vi koji ste si je okej koji brijete na snove i droge i sve kužite vi s kojima sam jedne večeri bila na mississipiju, kad smo pecali ogromni mjesec i ko školski drugovi kužili se do kosti, i odonda ne spavam kako treba a vi ste shvatili i na vrijeme se povlačite vas prate ljutiti slonovi koji ne znaju treba li se vratiti krdu vi koji u ruksaku furate demone * vi s kojima ostajem bez ijednog asa u rukavu vi s kojima se ne može živjeti ej izgubljeni dječaci, ne smijem nikad od vas više ništa očekivati jer vas ni nema i ne možete postojati za mene kao što ne znam postoje li sva ona ravničarska sela u kojima ionako nema odjeka * sori, dječaku, što te nisam prešutila i nadam se da osim mene nema ranjenih još se samo treba snaći, kad se iznova raziđemo prije vremena i kad vučem noge, i praznina raste, i raste, i raste... ali neka, jebiga, i can dream again ti samo izdrži to što pišem a to što pišem naplaćuje mi se stostruko ako me jednom ne bude to je jer sam svu snagu ostavila tu gdje sam pisala o ovom ovom čega nema |
|
sori ali ova će biti
najlošija kad prođe noć i životinjski grijesi, a ti se nisi izvukao, sve ide samo nizbrdo, ostaje samo odlazak gradom koji se budi a trauma se sliježe na još vlažnu travu kad te jutro zatekne a nisi se stigao spasiti, nema više nazad, mišići su se raspali, i hejt se uvlači pod kožu srce nikada nije imalo ništa s tim ali najgora je glava, glava ona blokira nemilosrdno ona me rastura i vuče u neku starost u neke neispričane gadosti u neke puteve doma glava me vuče doma i ne mogu ju više podnijeti jer opet smo tu gdje jesmo, tu gdje je previše, gdje je pretjerano gdje je nesigurno gdje se koncepti raščetvore a sve tvoje najtiše i najmekše planove, sada po cesti šutiraju neke tenisice koje liče na tuđe i bijes se prostire umjesto nade drugi se lakše podnose, sve im je okej, mali životi si opraštaju male greške, prespavaju svoje umore, prešute svoje prevare, prepričaju svoje priče, i prebole ljubavi, prebole laži, prebole abortuse, prebole praznine prebole pjesme koje su napisali prebole i svaku, koja nije bila za njih sve prolazi, kažu i oproste si i prebole se * kad nas jutro zatekne loše i u kaosu, ti znaš da više nemamo pravo na povratak ni na žalbu sve smo to sami htjeli pa zbog toga smo ovdje ovu traumu smo sami napravili u ovo vrijeme nitko nije pjesnik i nikome nije stalo i nitko nije straight edge, pred jutro nema hardkora samo treba mirno ponoviti ono što odavno znamo: ne propada svijet kad se ujutro ocrtaju obrisi, izmorene ruke, loš ten i prljava odjeća (ili nečija prisutnost a samo bi bio sam, do ludila sam) potrebno je više ruku i više besmislica i više je ludila potrebno sad kad već ionako jesmo u ovim prljavim birtijama i prljavim dvorištima i prljavim foteljama i sve se odjednom vidi, trebali smo naučiti izlaziti s tim na kraj ti barem poznaješ ovakve ofucane katarze * kad grijesi prođu prije nego si se stigao izvući... samo treba mirno ponoviti: ne propada se zbog ovoga propast je samo u prosjeku mirno ponoviti: sve je to okej i ne drami, moramo samo potrošiti još malo snage da od divljačine opet prijeđemo na doziranje kada ne doziraš, dolaziš do dna, ostaješ izjeden, rastočen, ostaješ samo teška literatura za lake živote kad ne doziraš, samo ostaneš zatvoren u snu, u kristalnom jutru u nepoznatom skvotu u nekakvoj mreži iz koje ne možeš van i nema nikog samo žižak svjetlosti sja iz prozora na vrhu zgrade, ali u snovima se ne dolazi do onog što bi te spasilo zato sad potroši još snage da se saberemo dovoljno da ne zaglavimo ovdje da se ne potrošimo ovdje da nastavimo živjeti lijegati u svježe opranu posteljinu, pisati seminare, piti kratke kave, jesti malo i varati vještije nego sada dozirano pisati, ne reći nikada ono jedino bitno i ne obratiti se nikada onom jedinom bitnom! paziti, tako da uvijek možeš izmaknuti van, uvijek možeš reći: nije ovo najbolje ni najgore od mene al gledaj me sad, ujutro, gledaj me još minutu dok se vučem preko savske i griješim svakim pokretom: nema ničeg, ničeg, ničeg osim najboljeg i najgoreg, baš sve je pretjerano i pisanje, i grijesi, i ovaj umor, umor... ali, vi ionako ne slušate vi, koji u hodu prebolijevate, kako da uopće kažem sori za ovo, kad nikad nisam priznavala da je ovo stvarno, a ja... ja mislim da su svi u krivu ali to nema veze... sa mnom... ionako ne čujete ni mene, ni kako ovo jutro muklo bubnja i pulsira stenje dok mijenja živote i praznine jedne za druge |